Rijeka Trebižat jedna je od rijetkih tekućica čija je voda još uvijek čista i sačuvane od zagađivanja, kao i prirodni okoliš kroz koji prolazi. Zbog potpuno sačuvane čistoće vode i nedirnutih prekrasnih krajolika kroz koje protječe, rijeka Trebižat s pravom je prozvana hercegovačkom rijekom-ljepoticom. Sve od izvora do ušća tu rijeku s nekoliko imena krase brojni vodopadi, nebesko plavetnilo, rijetko viđena čistoća vode, zelenilo vrba, topola, jablanova i ostale vegetacije te obilje pastrve i drugih vrsta riba.
U katoličkom kalendaru sveti Petar štuje se skupa sa svetim Pavlom, a njihov se blagdan slavi 29. lipnja. Obično ga se u kršćanskoj ikonografiji prikazuje s ključevima u rukama, budući da mu je Isus u evanđelju predao ključeve kraljevstva nebeskog. Zaštitnik je Crkve, Rima, papa, ribara, pekara, mesara, graditelja mostova, urara, postolara, gladnih, zidara, brodograditelja i mnogih mjesta širom svijeta. Uz to, 22. veljače slavi se Katedra Sv. Petra, kao znak jedinstva Crkve.
Više volim kuću rodnu
nego blago cijelog svijeta
jer tamo su ljepše zore
i najljepše cvijeće cvjeta.
Volim svaki njezin kamen
pa i njena trošna vrata
i korito ispred kuće
vrjednije od suhog zlata.U kući su uspomene
lijepi dio mog života
tamo očev pogled spava
i majčina sva dobrota.Volim šipak, čak i draču
koja raste na sve strane
volim bršljan, sikalinu
pa i starog hrasta grane.Drago mi je i dvorište
i u njemu trava gusta
guvno, loza i čatrnja
svaka staza sada pusta.Nedaj kućo da te slome
samoća i tamne noći
drži mi se kućo rodna
jer ja ću ti jednom doći…
Stihovi: Ljiljana Tolj
Photo by: Dario Barić
Kozje mlijeko je izuzetno zdrava namirnica, a sama koza među životinjama čuvena po svom zdravlju, izdržljivosti i čistoći. Mjere koje su komunističke vlasti u našim krajevima uvele prema uzgoju koza rezultirale su sa malim brojem grla ove stoke u Hercegovini. Poslije posljednjeg rata na mala vrata vratio se uzgoj ove plemenite životinje, ali je i dalje mali broj organizovanih farmi pa se uzgoj uglavnom svodi na nekoliko grla u seoskim domaćinstvima.
Nastavi čitati “Kozje mlijeko – zaboravljeno blago hercegovačkih pašnjaka”
Nije nam voda uvik bila nadohvat ruke,
naši su preci imali velike muke.
Tribalo je na izvor po vodu ići,
nekad čak i kilometre prići.
Obožavam kamen.
Valjda zato što sam rođena tamo gdje ima puno kamena, sivog živca… svaki vrta je ograđen kamenim zidom, kuće su bile kamene i imale dvorišta također obaziđana kamenom.To mi je bilo najdraže mjesto za igru, zid u babe iza kuće, zid u gaju iza škole. Iza zida je bilo posebno čarobno, tamo je u proljeće rasla ljubičica, točno znam iza kojeg kamena. U gaju iz velikog kamena živca probila se smokva koju sam s tatom išla brati. Pun brazda ispranih kišom, oštrih ko noževi, bio je čuvar svog okamenjenog društva.
Tuda se išlo oprezno i polako u drenjine za zimnicu.
Moj ćaća je radio u Njemačkoj. Kući bi dolazio samo za veće blagdane kao i ostali koji su tamo radili. Tako da smo ga rijetko viđali. Nije bilo današnje tehnologije, jedina komunikacija je bila pismo.
Sjećam se kako je mater s nestrpljenjem čekala poštara i uvijek pitala “ima li išta za me?”, ako bi dobila negativan odgovor, kako bi samo bila razočarana. Kad bi stiglo pismo ostavila bi sav posao koji je radila i išla odmah čitati.
Odgovor je pisala navečer kad kada bi sve kućne poslove završila te polegne djecu da može u miru pisati. Čuvala je brižno ta pisma i znala ih po nekoliko puta čitati, svaki put ih je emotivno proživljavala. Privila bi ih sebi na njedra i tiho zaplakala. Koja radost bi zavladala u njenom srcu, koji osmjeh na njenom licu kad bi ćaća napisa da dolazi kući…
Leti, leti sokole
preko zavičaja,
pozdravi ljepote
milog rodnog kraja.
Evo stojimo ovdje usamljene i tužne i čini nam se da smo zaboravljene i odbačene od svih. Mnogi nas nazivaju “stare stvari” !
A znate li vi da smo i mi nekada bile upotrebljive i potrebne i da bez nas ljudi nisu mogli živjeti.
Bile smo im potrebne svakodnevno i od nas su se hranila mnoga gladna usta. Evo naprimjer: