U spokoju i daljini
osta sama u tišini
stara kuća roda moga
bez ikoga igdje svoga.
Vremena se ona sjeća
kada nas je puno bilo
svaku večer prije jela
Bogu bi se pomolilo.Vrata su joj zaključana,
trava raste sa svih strana,
ispraše im boju kiše,
a zavjese vjetar njiše.Krov je isti ko i prije,
prokisnuo još nigdje nije,
i dimnjak je još čitav
čeka vatru da ga zgrije.Prozori su svi čitavi
i na njima čitko piše:
Kud odoste mili moji,
kad ćete se vratit više?!U kuhinji ispod grede
lastavica gnijezdo svila
gdje je uvijek djeda moga
Obješena kapa bila.Najteže mi kada vidim
iz prošlosti slike naše
što na zidu tužno vise
uz bakine očenaše.Dvorište je sve zaraslo
i ne zna se za njeg više,
a put kud smo nekad išli
raznijele su česte kiše.Kad ponovo pred nju dođem
iz mladosti snovi kreću,
pjesmu cvrčka, kreket žaba
Zaboravit nikad neću.U snovima često želim,
valjda želja nije lažna,
vratiti se rodnoj kući
da ne zjapi više prazna.Odolijeva ona hrabro
i vremenu i samoći,
ne dođe li u nju neko
Rušit će se ona poći.
Stihovi: Ivan Čuljak
Photo by: Dario Barić
Hercegovina u mom srcu 