U šumici kuća stara
zarasla u gusto granje,
zraka sunca obiđe je
svako jutro kada svane.
Stoji tako godinama
zaključana, prazna, sama
dok je ruše vjetri razni
i prekriva crna tama.Iznad kuće nadvije se
često jedan oblak sivi
ko da plače i tuguje
jer tu nitko sad ne živi.Svi odavno otišli su,
sudbina je tako htjela,
ali često niz lice im
kane bolna suza vrela.Misle oni na kućicu
i na njena trošna vrata,
na dvoriše, murvu staru
vrjedniju od suhog zlata.Na sve staze i puteljke
i molitve nježne zvuke
tilovinu, draču, lozu
na majčine vrijedne ruke.Žive tako u tuđi,
ali za rodnom grudom pate
u srcu im jedna želja
u zavičaj da se vrate.Da se vrate kući rodnoj,
svome kršu, kamenjaru,
ispred kuće trošne male
da zagrle majku staru…
Stihovi: Ljiljana Tolj
Photo by: Mladen Topić
Komentiraj